IZVAN STRUJE

  MJESTO ZA POZITIVNE SUSRETE

SUDITI, NE SUDITI…..

12/09/2017
SUDITI, NE SUDITI…..

Nevolje s retoričkim pitanjem „tko sam ja da sudim“ nisu samo u unutarcrkvenim prijeporima i podjelama, nego i u često pogrešnom razumijevanju tih riječi pretvorenih u parolu kojom se može dovesti u pitanje pravo na slobodno mišljenje i prosudbu, ukoliko se moralistički ideologizira njihovo biblijsko značenje. Nevolja je i u tomu što se ta sintagma sve više koristi i u izvanvjerskom i izvanbiblijskom kontekstu. Pa se tako odriče pravo na bilo kakav sud, prosudbu i mišljenje o određenoj stvari jer si odmah pod optužbom kako nekoga sudiš ili osuđuješ. Opasnost takvog površnog shvaćanja je u tome da se svako mišljenje o nekome ili nečemu, ma kako bilo argumentirano i istinito, automatski diskreditira kao osuda. Sugovornik ugrožen jakim argumentom, u nedostatku protuargumenta, jednostavno će vaše mišljenje lakonski okarakterizirati kao osudu ili presudu njemu i ma komu drugomu. Time se, zapravo, perfidno može suditi i samom slobodnom mišljenju – jer mene brine – što je u ovom kontekstu sa slobodom mišljenja?

Također, treba pojasniti i napraviti distinkciju između pojma suđenja i suda Božjega u kršćanskom evanđeoskom smislu i općenito sposobnosti uma da prosuđuje, odnosno misli i promišlja. Kad Isus kaže da ne sudimo, onda je jasno da nam daje do znanja eshatološku činjenicu – da je konačan sud o stanju duše, o osobi i njezinoj pravednosti i grješnosti – sam Božji sud. On nam ne odriče pravo da donosimo moralne prosudbe, ali nas upozorava da budemo oprezni kad govorimo o drugima u kontekstu grijeha. Mi doista ne možemo znati što je u drugom čovjeku, mi ne vidimo u dubinu duše. Međutim, to ne znači ni da smo okljaštreni kao misleća stvorenja donositi prosudbe o dobru i zlu, o ispravnosti ili neispravnosti određenog postupanja. Štoviše, u Evanđeljima se naglašava da moramo jasno ukoriti onoga koji čini nedvosmisleno zlo. To ne znači prokazivati ga i proganjati, odnosno biti arbitar nad njegovom savješću. To znači naprosto imati jasan stav o nečemu i nekomu koji čini zlo. Sve drugo može biti relativizacija, a sintagma „tko sam ja da sudim“, ili „tko si ti da sudiš“, relativistima dobro dođe kao podštapalica. Ako kao vjernik kažete da je određeno ponašanje grješno i nemoralno, sigurno će vam netko rado uzvratiti parolom „tko si ti da sudiš“. Ako pak netko dođe u poziciju da se mora izjasniti je li određeno ponašanje devijantno ili nije, dobro mu dođe parola „tko sam ja da sudim“ – ispada još velikodušan i milosrdan, iako je zapravo izbjegao iznijeti svoj konkretan stav i mišljenje o fenomenu koji upravo traži jasnoću. Nije dvojba suditi ili ne suditi, nego kako i kada prosuđivati i do koje granice.

Sud u hrvatskom jeziku nije samo pravni pojam, u smislu suđenja, sud znači i mišljenje, stav, prosudbu. Na moralnom terenu, istina, vrlo je skliska granica između prosudbe nekoga i osude nekoga, ali to razgraničenje postoji u smislu da imate pravo imati sud (mišljenje) o nekomu i nečemu, no morate paziti da ono ne prijeđe u ogovaranje ili presuđivanje drugima. Isus je znao da su naši sudovi o drugima (a još više o sebi samima) vrlo krhki i često pogrešni, manjkavi. Ali nam isto tako ne oduzima slobodnu volju i slobodno mišljenje da u našim ljudskim okvirima težimo pravednost i istini. Pogotovo u posebno zlim vremenima, proročki glasovi koji jasno osuđuju zlo ne samo da su potrebni nego ih je uvijek malo, jer za takvo što potrebne su i hrabrost i pravednost. Često se govori da treba odvojiti grijeh od grješnika. Ponekad je to nemoguće. U teškim slučajevima sablazni, ne možemo reći – osudili smo grijeh ali ne i grješnika. Mi mu ne sudimo vječnom propašću, ali ne možemo se praviti nevješti pred čovjekom s imenom i prezimenom koji čini sablazan. U slučajevima preljuba i grijeha kojima je podložan svaki čovjek, pozvani smo da ne osuđujemo nikoga. No u slučaju da netko propovjeda grijeh, zlo i širi nepravdu, takav čovjek ima svoje ime i prezime. Svatko tko teško griješi, ponajprije samog sebe osuđuje ukoliko se ne pokaje.

Dakle, um i razum su nam dani da bi promišljali i prosuđivali. Prosudba ili sud uma nije samo moralni sud, nego može biti estetički, vrjednosni, spoznajni u bilo kom smislu. Moralno prosuđivanje za um je dio etičkog mišljenja, odnosno, same etike koja je razumski i situacijski vrlo kompleksna filozofija a u religiji definirana kao praktični moralni nauk. Suditi nekomu nije isto što i prosuditi nekoga kao osobu i njegove čine. Kad iz prosudbe dolazi osuda, onda smo u poziciji da možemo pogrješiti na štetu te osobe. Vrlo je tanka linija po kojoj hodamo kad je u pitanju dvojba suditi, ne suditi – moja je intencija ovdje upozoriti da je sam um takav da teži prosudbi i da u tomu nema ništa loše, i tanka linija između suda kao mišljenja i suđenja kao procesu koji vodi moralnoj osudi drugoga, ne dokida naše pravo da mislimo u kategorijama suda i prosudbe. Jesu li neke povijesne osobe nedvojbeno činile zla? Da, jesu, i mi o njima imamo sud (mišljenje) ali nismo pozvani donositi presudu o njihovoj vječnoj sudbini, makar je za neke vrlo vjerojatno da su u paklu. Svi smo podložni sudu i preispitivanju, ali nam savjest nalaže da u tomu budemo obzirni i oprezni. Zato bi se na pitanje „tko sam ja da sudim“ moglo odgovoriti: ne, ja nisam sudac nikomu ali jesam subjekt koji promišlja i prosuđuje stvari, ljude i pojave, i imam pravo izreći svoje mišljenje i snositi za njega odgovornost. Jer sve što činimo treba podrazumijevati odgovornost i ozbiljnost pa tako i kad mašemo parolom „tko sam ja da sudim“.

 

One Response to SUDITI, NE SUDITI…..

  • Jedan je svojom izjavom „tko sam ja da sudim“, a zapravo javno opravdavajući ono što je zlo i naopako, napravio štetu Crkvi i zbunjenim dušama više nego itko od njegovih prethodnika.
    Borba nije počela, ona je već u tijeku, a duše naše djece su plijen koji nečastivi želi!

    Probudite se ljudi! Krunicu u ruke, a sutra će možda trebati i svoj život položiti!