IZVAN STRUJE

  MJESTO ZA POZITIVNE SUSRETE

O PISANJU I PROLAZNOSTI

24/09/2017
O PISANJU I PROLAZNOSTI

 Veliki je paradoks današnje tehnološke kulture, da ona sredstva u kojima čovjek bježi od vlastite prolaznosti, zapravo samo ubrzavaju njegovu prolaznost! Stoga možemo reći i ovako: pisanje i čitanje je usporava i daje nam vremena da mislimo i o vječnosti!

Nekad je dnevno novinarstvo značilo istinsku strast. Tko nije iskusio njegovu privlačnu smrtonosnost, ne zna što znači živjeti i pisati za jedan dan, da bi sutra krenulo sve iznova. Uvijek sam volio dnevne novine. Kažem volio, jer danas ih gotovo više nema u onom tradicionalnom smislu. Novinarski posao se drastično promijenio. Iako sam se prilagodio virtualnom svemiru koji se proširio brzinom svjetlosti, ponekad me užasava činjenica da se život napisanoga u dnevnom novinarstvu sa 24 sata sveo ne samo na jedan sat nego doslovce na minute, koliko se smjenjuju objave na novinskim portalima. Nije stvar ni u brzini, tko god je radio u dnevnoj novini, brzina mu nije problem.

Problem je danas u površnosti. U trijumfu banalnoga na novinskim stranicama u utrci za klikovima i čitateljima. Izgubila se granica između onoga što je nekad bilo žuto, tabloidno novinarstvo i ozbiljno-analitičko. No osim sadržajnog i vrjednosnog pomaka u fluidno, postoji i nešto što me muči, i što bih nazvao pitanjem smisla pisanja u virtualnoj eri. Tekst napisan u virtualnom prostoru ponekad se piscu čini uzaludnim. Nekad si znao da napisano ipak ostaje u nekim arhivima, da je otiskano, ali u virtualnom svijetu nestaje u kakofoniji glasova i golemim naplavinama virtualnog smeća. Pisanje i prolaznost danas su sinonimi. Dok pišeš, svjestan si da napisano već nestaje nakon sat vremena izgurano u nekakvom rotatoru nekim stotim sadržajem. Tekst se može naći na Googleu, ali to nije to. Živio je u svom mediju samo sat vremena. Ozbiljni članci izmjenjuju se s vijestima o grudnjacima i gaćicama starleta.

I kad su u drevnim vremenima pisali na svitcima, filozofi i pisci imali su osjećaj da pišu nešto trajno. Danas je takvo što beznadno – virtualni svijet pojačava osjećaj prolaznosti. Zapanjujuća je spoznaja da je nekada napisano književno ili filozofsko djelo, dakle u vremenima kad je pismenih bilo neusporedivo manje, imalo više utjecaja na stavove epohe, duha vremena ili negdašnjih elita, nego što ga može imati danas u vrijeme kad je protok informacija brži od mogućnosti čovjeka da ih uopće razabere i apsorbira – jer u zasićenosti raznolikim sadržajima puno je teže doći do onog bitnog i vrijednog. Prevladava banalno i senzacionalno. No čak i u senzacionalnom danas nema ničeg senzacionalnog.

Pisanje u virtualnom prostoru je kao pisanje po eteru. Pohranjeni smo u binomima, negdje u svemiru svega i svačega što se svake minute progresivno gomila – jedino beskraj svemira može progutati sav taj naš otpad nepročišćenih i neproduhovljenih riječi i misli. Ljudi budućnosti koji budu htjeli doći do starih mudrosti, morat će biti poput speleologa duha, arheologa misli, koji kopaju po virtualnim bibliotekama i tragaju za mudrim i važnim djelima zatrpanima pod naslagama bezvrjednog smeća. Jer koga je briga već za sat vremena a kamoli će biti za sto godina kakvu je haljinu neka filmska zvijezda nosila na crvenom tepihu i je li nekoj opskurnoj pop pjevačici ispala bradavica na primanju nagrade, jesu li joj se vidjele gaćice, nosi li ih uopće i tako dalje. Koga će za sto, dvjesto godina biti briga za sve te celebrityje, i što će uopće iza naših naraštaja ostati vrijedno a da ne bude zakopano, zanemareno i zaboravljeno pod bilijunima takvih trivijalnih sadržaja?

Želim vjerovati da pisanje još uvijek ima smisla jer nemam izbora. Onaj kome je pisanje usud, a ne razbibriga, ili samo posao, onaj kome je pisanje dio njegove osobnosti, mora vjerovati da nije sve tako beznadno, i da će uvijek biti ljudi koji čitaju i razumiju, i koji će u knjigama, mislima, idejama nalaziti istinsko blago koje tvori baštinu čovječanstva – jer da nije duhovne i kulturne baštine, imali bi i toljage i točkove, i vatru i oružje, imali bi možda i mobitele i kompjutore ali je pitanje bi li imali i ovo zrno mudrosti, vjere i duha koje nam je dano da bi urodilo dobrim plodovima. Veliki je paradoks današnje tehnološke kulture, da ona sredstva u kojima čovjek bježi od vlastite prolaznosti, zapravo samo ubrzavaju njegovu prolaznost! Stoga možemo reći i ovako: pisanje i čitanje je usporava i daje nam vremena da mislimo i o vječnosti!

6 Responses to O PISANJU I PROLAZNOSTI

  • Ja pišem,ti pišeš,on piše,mi pišemo ,vi pišete,a oni ne čitaju,ali vaše knjige ja čitam,i čekam sa nestrpljenjem novu knjigu koju ste najavili kao nastavak knjige BOGOUBOJSTVO ZAPADA

  • Zorane sad si me ovim tekstom sjetio jednog starog c/b filma o vremenskom stroju. Uglavnom, glavni lik se prvo malo šetuckao po prošlosti, doživio Hitlera i Jacka trbosijeka, požar Londona i rat ruža. Zatim se odvažio na maleni korak u budućnost tek toliko da vidi kako će mu za koju deceniju izgledati garaža u kojoj se krio sa strojem, a zatim je nekom greškom jako pomaknuo vrijeme unaprijed, možda eon, možda dva. I sad smo gledali ubrzanu izmjenu slika, prvo kako garaža malo pomalo nestaje, zatim nekakvo bombardiranje i pljačke, zatim udar nuklearnog projektila, zatim je ta lokacija milenijima bila zakopana u utrobi zemlje, i konačno, nekako je izašao na danje svjetlo. Izašavši iz stroja ugledao je pastoralan prizor, zelenu livadu i grupicu čistih mladih lijepih muškaraca i žena u bijelim haljinama, ali lišenih izrazitih spolnih atributa. Poveli su ga pred nešto što bi se moglo opisati kao pilastar dorskog stuba. Stali su u krug i počeli na ravnu plohu vrha stuba bacati nekakve diskove koje bi se moglo opisati kao CD. Bačeni diskovi su se vrtjeli poput vrtuljaka, a ta vrtnja proizvodila bi kaleidiskopske slike iz povijesti. Tim slikama proletjeli su Cezar, Isus, Rikard lavljeg srca, Napoleon, Churchill, atomska bomba, ad cetera, ad cetera, a mladi su se samo čudili slikama, divili se viđenome i sasvim očito izbjegavali slike staviti u bilo koji kontekst. Pokušaj vremenskog putnika da ih uvede u kontekst slika ostao je bez uspjeha. Što kažeš na to? Film ima barem 60 godina, ako ne i više.

  • O kojem je filmu riječ? Nije mi poznata radnja. To dekontekstualiziranje povijesti je zastrašujuće, samozaborav civilizacije. Lišenost konteksta. Biti bez povijesti je strašno kao i biti bez budućnosti.

  • Mislim kako ljudi budućnosti koji budu htjeli doći do starih vrijednosti neće prosijavati nepreglednu gomilu djela nego će tražiti djela konkretnih autora za koje su otkrili da mogu ponuditi pravu vrijednost. Tragat će za konkretnim osobama. Ne živi čovjek samo o kruhu već o svakoj Božjoj riječi koja do nas dolazi preko vrijednih autora. Zato Zorane nastavi pisati i ne dvoji. Ima to itekako smisla. Ima jedno malo stado, gladno pravih vrijednosti, kojima riječi utjeha dođu kao kap biserne vode u nepreglednoj pustinji “nepročišćenih i neproduhovljenih riječi i misli”.

    • Hvala na ovim optimističnim mislima ali trebat će pametni ljudi u budućnosti duboko “kopati” da bi uopće došli do nekih zaboravljenih imena.