IZVAN STRUJE

  MJESTO ZA POZITIVNE SUSRETE

VRIJEME OTKRIVANJA

24/09/2017
VRIJEME OTKRIVANJA

Jedan od imperativa današnjeg čovjeka je – ukoliko želi obnoviti vlastiti humanitet, odnosno preokrenuti proces raščovječenja u novo očovječenje – duhovno sazrijevanje, posvješćivanje prvenstva duhovnog nad materijalnim. Taj preokret je moguć jedino kao unutarnji proces, kao nešto što se događa u samom čovjeku, nešto imanentno njegovom unutarnjem biću.

Pounutrašnjenje ljudske egzistencije nije okretanje lica od konkretne realnosti u kojoj živimo, nego traženje njezinih dubljih duhovnih korijena. To znači tumačiti je na obzoru ljudske duše koja vapije za potvrdom vlastite besmrtnosti i metafizičkoga podrijetla. Što je supstancija naše samosvijesti, našega jastva? Jesu li istovjetne svijest o postojanju i samo postojanje? Postoji li u pravom smislu i ono što nije svjesno svog postojanja? Postoji ali ne na isti način kao i čovjek. Postoji kamen na jednoj razini stvarnosti, drvo na drugoj, životinja na trećoj, ali ne onako kako postoji čovjek koji je potpuno svjestan svoga postojanja. Kakav bi bio besmrtni život ako ne bismo ostali svjesni sebe i svoga postojanja? Zašto ovo naglašavam? Jer sve vrste duhovnosti i teorije koje isključuju osobnoga Boga, niječu zapravo, izravno ili neizravno ovu činjenicu svjesnoga postojanja. Čovjek se ne pretvara u energiju, u atome koji se potom reinkarniraju u nečem supstancijalno drugom, bilo da je cvijet, životinja ili kamen.

Kamen postoji ali ne zna da postoji. Životinja ima neku predodžbu o svom bivanju, ali nema svijest o sebi. No sve stvoreno, bilo kamen, bilo drvo, životinja ili čovjek nekomu i za nekoga postoji! Smisao postojanja je u povezivanju svega stvorenog, u prožimanju, skladu i ljubavi. To je poredak koji je zamislio Bog. Tko je u taj poredak unio nered? I u Svemiru postoji antimaterija koja se poništava u odnosu na materiju. Svaki sustav u sebi nosi suprotnost koja ga poništava ali i tjera na reafirmaciju, na otpor koji se pokazuje na kraju spasonosnom kreativnošću. Heraklitovska borba suprotnosti pokreće svijet i pročišćuje njegove unutarnje krajobraze, gradi njegovu mudrost i rasvjetljuje smisao!

„Unutar svakog vrijednosnog sustava može se utvrditi jedan posve istovjetan, koji se crtu po crtu slaže s onim izvornim a ipak je njegova suprotnost, budući da mu nedostaje pogled na beskonačni vrijednosni cilj. To je maska Antikrista, koja nosi crte Kristova lika, ali je unatoč tome zlo.” (“Duh i duh vremena”, Hermann Broch) Cijeli svijet, čitava ljudska povijest razvija se na ovome principu i mistično buja prema svom eshatonu. Maska zla je poput antisupstancije, anti-biti, anti-suštine koja se poništava s esencijom. Ali kvaka je u tomu što ništa ne može uništiti esenciju samu, bit života je neuništiva.

Život sam po sebi ne bi imao logike, ne bi imao smisla, bio bi kontradicija u sebi samom, kad bi bio uništiv! Bog je i samu smrt iskoristio kao silu iz koje pokreće, obnavlja stvari, gura u nove cikluse, u obnavljanja, u nova rađanja. Život je ciklički proces, ili kako pjeva Rilke, “ja živim u krugovima koji se šire”. Pjesnik je možda intuitivno, podsvjesno anticipirao bit samoga Svemira koji se širi. Smrt i uništenje nisu greška u sustavu, nego uzaludni pokušaj da se antisupstanca maskira u supstancu, da unutarnji proces rasta preokrene u unutarnji proces samouništenja. Umjesto da supstanca neutralizira antisupstancu, antisupstanca bi htjela poništiti samu supstancu. I to bi bilo ništavilo, nepostojanje. Je li to moguće u univerzumu Stvoritelja? Moguće je u svemiru bez Stvoritelja, u svemiru slučaja i kaosa, ali u uređenom Svemiru tko može poništiti bitak koji daje život svemu? Tko može nadići tog “nepokretnog pokretača” (Aristotel)? Potraga za duhovnim identitetom suvremenog čovjeka tek je započela. Koliko god to paradoksalno zvučalo, u posljednjim vremenima, mi smo zapravo na početku. Zapad još nije upoznao istinskoga Krista. Tek mu predstoji vrijeme otkrivanja.