IZVAN STRUJE

  MJESTO ZA POZITIVNE SUSRETE

O AUTORU

28. kolovoza 1749., u podne, kad je upravo odbijalo dvanaest sati, došao sam na svijet u Frankfurtu na Majni. Konstelacija je bila sretna: Sunce je stajalo u znaku Djevice, i kulminiralo je za taj dan...“ – tako Johann Wolfgang Goethe započinje svoju autobiografiju „Poezija i zbilja“. Ja nisam Goethe ali bih slično započeo svoj životopis: „28. kolovoza 1966., kad je upravo odbijalo dvanaest sati, došao sam na svijet“. To je ono najpouzdanije što bih o sebi mogao reći. Ne znam je li konstelacija bila sretna: Sunce je stajalo u znaku Djevice, a ascedent u Vodenjaku. Rečeno mi je da nisam tipična Djevica, da sam više Vodenjak, ali to su već fluidne stvari koje nam izmiču. Činjenica je da sam rođen u Trogiru, podno kule Kamerlengo, stotinjak metara od mora, u starom rodilištu koje je odavno već zatvoreno. Činjenica je da se zovem Zoran Vukman, i da u Trogiru ima još dvoje ljudi koji se tako zovu. Što bih mogao o sebi reći? Najviše o sebi pričaju oni koji imaju najmanje što reći. O sebi pisati je najteže. Predstaviti se još teže. Zato sam uvijek mrzio pisati životopis u molbama za posao. Ne samo zato jer mi nijedna nije prihvaćena nego zato što mi je bio odbojan taj činovnički jezik pun kićenih fraza o sebi, samohvale i patetike. Životopis se na kraju svede na dvije činjenice: živio i umro. Što je učinio između te dvije točke, između dolaska i odlaska? Mjeri li se koliko je zaradio ili koliko je ljubio? Dok smo živi, mjerimo ovo prvo, a kad sve prođe mnogi se tek tada sjete ovog drugog. Postoji li čovjek koji bi govor o sebi počeo sa svojim manama? Ako bi ga tako i počeo, onda bi to bilo samo da se na lukav način opravda, ili da se predstavi intrigantnijim i zanimljivijim nego što jest. Recimo, kad bih rekao o sebi da sam neprilagodljiv, vjerojatno bih rekao istinu, svakako nepreporučljivu u molbi za posao u nekoj velikoj kompaniji gdje se monolitni duh gradi na „team buildingu“. Živimo u svijetu „team buildinga“. U svijetu koji govori o sveopćoj individualizaciji a zapravo promovira duh nove kolektivizacije u prividnoj različitosti. Različiti smo svi na isti način. To je paradoks nove globalne ideologije. A oni koji su uistinu različiti, koji su neprilagodljivi stvarno, ne kao pozeri, takvi ispadaju iz igre. No što to znači biti neprilagodljiv? Što sam uopće rekao o sebi? To može biti intrigantno. Ali tko bi za sebe rekao da je živčan i zlopamtilo, da je nestrpljiv i nestalan? Da teško prašta neprijateljima, da je bijesan i osvetoljubiv? No istodobno, taj isti čovjek može biti dobar i blag, samilostan i širokogrudan. Eto što je čovjek. Ni sam ne zna što je.

Dakle, da vas ne zavlačim, rekao bih da sam pisac i novinar, gotovo (nepuna) dva i pol desetljeća prisutan u medijima i javnosti – ali kao rijeka ponornica. Sad me ima, sad me nema. Sad izvirem, sad ponirem, a u zadnje vrijeme više ponirem. Političko-medijski tokovi u ovoj zemlji su vrlo nestalni. Oscilacije su velike. Kriteriji nikakvi. Izranjam opet i tečem dalje kroz klance i korita, Scile i Haribde. Do prije 15 godina bio sam novinar, kolumnist i urednik u „Slobodnoj Dalmaciji“. Dobio sam izvanredni otkaz od druga Račana koji je loše spavao kad sam mu u jednom interviewu uznemirio savjest. Tadašnji premijer je interview kojeg sam pokušao voditi s njim, demonstrativno prekinuo, i taj incident, „interruptus“ susret novinara i moćnog političara, završio je na moju dugogodišnju štetu. Račan je inače još od 1972. imao poprilično iskustvo, gotovo atletskih razmjera u ideološkom smislu (što je inače bilo u velikoj diskrepanciji s njegovom radnom energijom) s prekidanjem karijera mladih darovitih Hrvata u naponu snage, pa je tako i mene lišio u 21. stoljeću velikih briga oko daljnjeg novinarskog napredovanja. No ono što je bilo veoma bolno je činjenica da su mom odstrjelu pridonjeli kolege koji su organizirali bojkot – odnosno mahom odbijali suradnju s nepoćudnim elementom, dok me nisu izolirali i javno me se odrekli, priopćenjem u svim tiražnijim novinama, ni krivog ni dužnog. Taj boljševički refleks na početku 21. stoljeća bio je kontekst za likvidaciju kolege koje su predvodile novinske perjanice današnjeg EPH-a koncerna, sve mahom poznati demokrati, ljudi slobodoumni i velikodušni. Nije ovo moj „j'accusse“, nego podsjećanje u kratkim crtama na istinu koja je skrivena, na istinu o jednom zločinu kojeg su kolege u ime vlasti i ideologije izvršile prema drugim kolegama. Nakon toga, sav moj rad je bio na neki način poništen. Postao sam „persona non grata“ u glavnim medijima u Hrvatskoj. Pisao sam poslije za neke listove, tjednike koji su getoizirani i proskribirani kao desničarski, niz godina sam nalazio utočište u „Hrvatskom slovu“ i surađivao za tri katolička lista u BiH, dok nisam opet postao – ponornica. Nakon dvije godine bez ikakva posla i angažmana – dok i oni polupismeni pišu u „mainstream“ novinama – iz mrtvih me podigla suradnja na portalu vlč. Zlatka Sudca. Tu sam dnevno pisao kolumnu pet godina, do studenog 2015. godine. Izdao sam do sada sedam knjiga, napisao mnoštvo članaka i kolumni koje su bile čitane. Eto, ovo je već na tragu samohvale za jedan životopis u molbi za posao. Pa se toplo preporučam nekom pismenom, pametnom, bogatom hrvatskom domoljubu kao čovjek od pera i nešto pameti i iskustva koji bi mogao raditi svaki pošten posao. Ostaje samo pitanje koliko je još častan posao u medijima pod kontrolom moćnih i bogatih političara i društvenih klanova i uglednika. Jasno mi je da ni nakon ovoga ne morate imati neku jasniju sliku o meni. Možda bih se mogao predstaviti metodom negacije: kazati ono što nisam. A nisam puno toga. Tko će nabrojiti što sve nisam. Nisam bogat, nisam moćan, nisam vlasnik nijedne tvornice, nisam sudjelovao u pretvorbi i privatizaciji, nisam kreditno sposoban, nisam stalno zaposlen, nisam podoban, nisam dioničar, ni mali ni veliki, nisam doušnik, ni bivši ni sadašnji, nisam član ijedne stranke, nisam uglednik, nisam političar, nisam ni prodavač magle, nisam Ante Tomić, nisam Jurica Pavičić, nisam ni Miljenko Jergović....a što onda jesam? Ono što jesam, usprkos svemu, u duhovnom i mentalnom smislu slobodan čovjek. Onaj koji se hrva sa samim sobom ponajviše i svađa s Bogom, ponekad, i koji traži svoj ideal – kako postići nutarnji mir u svijetu nemira i nepravde, i kako učiniti neko dobro prije negoli udahnem i izdahnem svoj posljednji dah? Jesam nemiran duh koji traži istinu, i koji plaća svoju cijenu. Jesam onaj koji nikada neće odustati i koji ne zaboravlja olako, jer u zaboravu i licitarskom, infantilnom, praznom zahtjevu za praštanjem kriju se svi zlotvori koji misle da će pred licem Božjim proći nekažnjeno. Jesam i čovjek koji voli slabe i nemoćne, a ne klanja se moćnima i bahatima. Moja riječ ovdje je upućena pametnim ljudima koji traže viši smisao, moj pogled je usmjeren k onima koji se ne stide poštenja, čestitosti, ozbiljnosti i koji žude za mudrošću života – koji žele piti s čistog izvora žive vode.